Travel Blog · India & Nepal

India i Nepal: 65 dana od Indije do Novog Zelanda

Kako znate da ste na putu za Indiju? Odjednom u avionu na letu za Delhi čujete glasno podrigivanje i pljuvanje popraćeno mirisom kurkume kao znak dobrodošlice. I to je sasvim normalna stvar u ovim krajevima pa smo je kao takvu i prihvatili.



Indija i Nepal su dvije države gdje se živi i umire na ulici. Nesnosna buka od auta, truba i gutanje prašine. Maske za lice su obavezna oprema. Pribojavali smo se različitih zdravstvenih neprilika konzumacijom tradicionalne kuhinje, ali bezrazložno. I opet ona ista formula je u igri da se posjećuju restorani koji baš toliko ugledno ne izgledaju. Ovo je raj za one koju upijaju mirise začina i vole kad im gori u ustima od spicy stvarčica.

  

Prvo što smo isplanirali po Indiji bio je taj zlatni trokut kako ga nazivaju. Delhi – Jaipur – Agra. I sve smo to odlučili proći autom i nakon toga nam je trebao jedan sedmodnevni odmor na plažama Goe. Kroz Indiju se vozi po principu gledaj ispred sebe i trubi jer baš i nema nekih pravila ponašanja u prometu. Na brzoj cesti auti voze prema vama u zabranjenom smjeru, slonovi i deve su također dio prometa, a pješaci pretrčavaju. Na autocesti smo naišli i na pješačke zebre usred ničega. Dubrovnik ima zebru usred kružnog toka pa zašto Indija ne bi imala zebru na autocesti?








Pejzaži kao i pokrajine se mijenjaju dok se vozimo kroz maglovita jutra. Od količine smoga i prašine ponekad ni ne znate je li magla ili ne. I onda smo došli do jednog dragulja po imenu Taj Mahal koji stoji usred neuglednog grada Agre. 8 milijuna posjetitelja godišnje od kojih manje od milijun stranaca. Impresivno mjesto od kojeg vam zastaje dah.

I osjećali smo se kao filmske zvijezde tijekom cijelog boravka jer se lokalni žele slikavati s Europljanima. Ponekad postane i malo naporno koliko bulje u vas pa se morate praviti da to ne primjećujete. Imali smo malih problema s novcem jer su zbog dosta crnog novca povukli većinu starih novčanica iz upotrebe tako da su banke i bankomati bili u većini slučajeva zatvoreni. Jedan lokalac, naš prijatelj i iskusni turistički djelatnik nam je pomogao s mijenjanjem novca na crno.






Tako da smo prebrodili i taj problem i krenuli u toplije krajeve na Gou, bivšu portugalsku koloniju, a također i dubrovačku. Ljeto u prosincu, 37C je sasvim ugodna temperatura na pješčanim plažama juga. Gou je najbolje istraživati s motociklom tako da je prvi zadatak bilo iznajmljivanje istih. Prvi dan je obavezna vožnja u krivoj traci jer ipak se trebalo naviknuti na britanski model vožnje. I onda odluka da s motorom odemo sve do sjevera Goe da posjetimo crkvu Sv. Vlaha koju su izgradili dubrovački pomorci i donijeli čak zvono iz Grada. 7 sati vožnje na motoru je bila prava pokora.

Dva tjedna smo proveli lutajući Indijom i samo jedna osoba je čula za Hrvatsku. Isto kao u Nepalu. Na spomen Hrvatske obje osobe su rekle Luka Modrić. Napokon da ne slušam Davor Šuker. Izgleda da su ga moja putovanja poslala u legendu.

Nakon plaže letimo na planinu i prilikom slijetanja u Kathmandu pribio sam nos uz prozor dok sam gledao impresivnu Himalaju. A ispod mene grad koji iz zraka izgleda kao lego kocke u milijun boja. Asfaltirana cesta je luksuz, napokon malo manja gužva nego u Indiji. Zemlja malih ljudi i velikog srca. To mi je bila prva impresija po dolasku. Zemlja koja je preživjela veliki potres prošle godine se polako oporavlja, neproporcionalna je ponuda za potražnju tako da ne možete vjerovati da svi restorani, barovi i suvenirnice rade.

Ono što se na karti doima blizu je po njihovim cestama prava avantura jer njihov smisao za ravno je malo lijevo pa desno. A vožnja je rulet jer ne znate koliko se vozila međusobno prestiže iza nepregledne krivine. I naplaćuju cestarinu za cestu koja se tako ne može ni okarakterizirati.



Lutali smo Nepalom sve do raja za one koji su došli zbog aktivnog odmora i planinarenja. Pokhara je taj raj. Kako je sve ušminkano odmah znate da je sve duplo skuplje, a i tipična turistička klopka za turiste sa Zapada. Za nas misle da smo Talijani pa nam pustaju i njihovu glazbu. Nekad je dobro biti Talijan jer nismo imali volje za objašnjavanja Kroejša, Hrvatska i znamo da ne znaju gdje je. Sigurno im je bilo čudno sto ne trazimo sconto. Pokušali smo slikati izlaske i zalaske sunca pod Himalajom, ali nismo imali sreće s oblacima tako da se moramo opet vratiti u Nepal.

Na odlasku prema Bangladešu možemo samo reći Namaste Nepal.

Ivan Vuković, travel writer